Prosječna globalna temperatura trenutno je oko 1.1°C viša nego za vrijeme prije industrijske revolucije. Klimatske promjene koje sa sobom nosi globalno zatopljenje širom svijeta mijenjaju živote ljudi i njihove zajednice. Naučne metode sve su naprednije u prepoznavanju ljudskog utjecaja na ono što inače nazivamo stanjima prirodnih nepogoda, poput toplotnih udara, poplava, suša, uragana, pa i požara. Drugim riječima, uz pomoć statističkih metoda moguće je utvrditi gdje prestaje prirodni, a počinje ljudski doprinos vremenskim neprilikama. Intenzitet i učestalost prirodnih, odnosno ljudskih, katastrofa rastu sa svakom desetinom stepena zatopljenja koje je posljedica rasta koncentracije gasova sa efektom staklene bašte.
U skladu s tim, jasno je da je najvažnija strategija za borbu protiv klimatskih promjena hitno i drastično smanjenje upotrebe fosilnih goriva u svim granama privrede, promjena neodrživih poljoprivrednih praksi, te energetska tranzicija prema obnovljivim izvorima energije.
Međutim, brzina s kojom se klimatske promjene odvijaju i neadekvatnost do sada poduzetih mjera ukazuju na to da sprečavanje negativnih posljedica klimatskih promjena zahtijeva i određeni nivo prilagodbe stanovništva i privrednih aktivnosti drugačijim i ekstremnijim klimatskim prilikama.
Prilagodba klimatskim promjenama
Prilagodba klimatskim promjenama, zavisno od geografske lokacije, može podrazumijevati monumentalne projekte poput izgradnje brana i zaštite od porasta nivoa mora, infrastrukturne promjene stambenih jedinica i proizvodnih pogona tako da su otporni na ekstreme vremenske uslove, širenje sistema navodnjavanja u poljoprivredi i bezbroj drugih, velikih i malih intervencija. Troškovi prilagodbe klimatskim promjenama mogu dostići multimilionske cifre. Pored finansijskih kapaciteta, ovi projekti često zahtijevaju stabilne političke i institucionalne prilike, ljudske resurse, tehnologiju, inovacije, pa i kulturološke promjene.
Strategija prilagodbe je donekle kontroverzan dio klimatskog diskursa, zasnovan na zabrinutosti da bi legitimizacija potrebe za prilagodbom mogla dovesti do slabljenja ambicija za nužne intervencije smanjenja emisija stakleničkih plinova. Promatranje intervencija za smanjenje emisija gasova sa efektom staklene bašte i intervencija za prilagodbu na klimatske promjene kao ravnopravne ili komplementarne strategije sa sobom povlači pitanje pravednosti, budući da su krajevi svijeta u kojima postoji najveća potreba za prilagodbama istovremeno i najmanji krivci za klimatske promjene.
U svom doktorskom istraživanju fokusirala sam se na prilagodbu klimatskim promjenama i ulogu koju ona igra u naučnim modelima procjene rizika negativnih posljedica izazvanih klimatskim promjenama. U tom kontekstu, bavila sam se ispitivanjem globalnih nejednakosti u kapacitetima za prilagodbu privrede i načina života na drugačije klimatske prilike, te šta to znači za cjelokupni rizik.
U ovom i narednom članku pozabavit ću se širom slikom procjene rizika od klimatskih promjena, značaju analize socio-ekonomskih indikatora u procjeni kapaciteta za prilagodbu klimatskim promjenama te primjenom analiza ove vrste u prognozama posljedica klimatskih promjena za stanovništvo i privredu.
KLIMA101 NEDELJNI NEWSLETTER
Društveno-ekonomski razvoj utiče na klimatske rizike
Kada govorimo o rizicima od negativnih posljedica klimatskih promjena na ljudske i druge ekosisteme, moramo uzeti u obzir tri osnovna činioca: (1) geofizičke reakcije klimatskih sistema (poplave, toplotni talasi, suše, itd.), (2) izloženost vremenskim uslovima (npr. imovina i stanovništvo naseljeno u predjelima izloženim klimatskim uslovima) i (3) ranjivost područja ili stanovništva na negativne posljedice klimatskih promjena (npr. nivo pripremljenosti na određene vremenske prilike i društveno-ekonomski kapacitet za nošenje s posljedicama).
Direktne posljedice klimatskih promjena najviše zavise od globalnog zatopljenja koje je direktan rezultat povećane koncentracije gasova sa efektom staklene bašte u amosferi. Međutim, druge dvije komponente – izloženost i osjetljivost na klimatske promjene – zavise od niza društveno-ekonomskih faktora koji variraju od zajednice do zajednice, od države do države, koji su promjenjivi i međusobno povezani kompleksnim dinamičnim vezama.
Zato nije isto kada toplotni talas pogodi neku bogatiju državu u kojoj veliki broj građana radi u sektoru usluga i ima pristup klimatizovanim prostorijama, i kada se isto dogodi u siromašnoj zemlji u kojoj se stanovništvo većinski bavi poljoprivredom i izloženo je svim spoljnim utjecajima tokom rada na otvorenom.
Budući da zavise velikim dijelom od društvenih i ekonomskih prilika, rizici od negativnih posljedica nisu ravnomjerno raspoređeni po svijetu. Iako je sada već općepoznato da oni koji su najmanje doprinijeli klimatskim promjenama zbog njih će najviše ispaštati, važno je na raspolaganju imati naučne metode uz pomoć kojih se može ustanoviti ko doprinosi daljem zatopljenju, ko ima najveću odgovornost da smanji emisije gasova sa efektom staklene bašte, ko je najviše izložen klimatskim promjenama i ko se i do koje mjere može njima prilagoditi. Osim pitanja pravednosti, praktična pitanja poput planiranja adekvatnih strategija za nošenje s rizicima, također zahtijevaju uvid u očekivani nivo rizika koje klimatske promjene nose.
Paralelno s diplomatskim i političkim pomacima prema globalnom cilju zaustavljanja klimatskih promjena, a posebno nakon Pariškog sporazuma 2015. godine, nauka o klimatskih promjenama kontinuirano napreduje u prognoziranju rizika i posljedica za stanovništvo i privredu. Procjene rizika rade se uz pomoć naučnih modela i alata koji simuliraju klimatski sistem s geofizičkog aspekta i povezuju ga s modelima rasta stanovništva, dinamike energetskih i ekonomskih sistema. Takav sistematski pristup modeliranja klimatskih promjena omogućava testiranje različitih scenarija klimatskih i društveno-ekonomskih prilika, da bi se ustanovile posljedice, odnosno prednosti sprječavanja daljeg zatopljenja.
Nedovoljno dobro modeliranje potencijala koje zemlje u razvoju imaju za prilagodbu klimatskim promjenama
Istraživačke grupe širom svijeta kontinuirano unapređuju preciznost procjena i rade na sve detaljnijem prikazu energetskih i ekonomskih sistema. Modeli, na primjer, imaju vrlo detaljno razrađene putanje smanjenja emisija gasova sa efektom staklene bašte i procese dekarbonizacije energetskih sistema na regionalnom nivou. Tako znamo, na primjer, da bi za postizanje cilja Pariškog sporazuma o zaustavljanju rasta prosječne globalne temperature na 1.5, a najviše 2°C, cijeli svijet morao biti ugljično neto-neutralan do 2050. godine, a sve bolje razumijemo i kako pojedinačne države mogu ostvariti taj cilj.
S obzirom na sada već prihvaćenu neizbježnost potrebe za prilagodbom klimatskim promjenama, ovi modeli također procjenjuju dio rizika koji se može eliminirati prilagodbom.
Međutim, većina modela simulira prilagodbe dosta pojednostavljeno, uglavnom slijedeći binarnu logiku po kojoj je određena grana privrede, zajednica ili cijela država prikazana kao potpuno ili nikako prilagođena na klimatske promjene.
Uzmimo za primjer poljoprivredu, koja je jedna od, bar klimatski govoreći, najosjetljivijih grana privrede, a često je jedan od najvažnijih sektora po učešću u bruto društvenom proizvodu zemalja u razvoju. Rastuće temperature, nepredvidive vremenske prilike, promjene u tlu, širenje štetočina, smanjenje vodenih resursa neke su od posljedica klimatskih promjena koje direktno utječu na poljoprivrednu produktivnost, pa čak i na opstanak nekih biljnih vrsta. Teoretski govoreći, poljoprivrednici mogu promijeniti prakse sijanja, uzgoja, navodnjavanja tako da su poljoprivredna dobra otporna ili optimalno prilagođena klimatskim prilikama. Potpunom prilagodbom, dakle, poljoprivredni sektor u principu neće osjetiti štetu klimatskih promjena. S druge strane, potpuna neusklađenost s klimatskim prilikama može rezultirati, recimo, propalim žetvama i svim posljedicama koje to povlači.
Realnost je, vjerovatno, negdje između. Ono što pouzdano znamo je da će bilo koji nivo prilagodbe klimatskim promjenama zahtijevati financijske, institucionalne, ljudske i druge društveno-ekonomske resurse. Mnogim zemljama koje su na liniji fronta u borbi s posljedicama klimatskih promjena ti resursi ne stoje na raspolaganju, ili bar ne u mjeri u kojoj su potrebni. Uz to, zemlje u razvoju, kao što samo ime kaže, nose se sa različitim razvojnim izazovima, poput unapređenja zdravstva, socijalne zaštite, obrazovanja, infrastrukturnih poboljšanja i drugih ekonomskih investicija. Nemogućnost prilagodbe klimatskim promjenama može dodatno otežati već kompleksne razvojne projekte i cjelokupan društveni napredak.
Imajući u vidu važnost prilagodbe na nove klimatske uslove za zemlje u razvoju, postoji velika potreba za unapređenjem razumijevanja ove oblasti kako bi se mogle osmisliti odgovarajuće strategije koje će minimizirati negativne utjecaje klimatskih promjena.
Razvijanje novih parametara za bolje razumijevanje mogućnosti za prilagodbu
S obzirom da je realna mogućnost prilagodbe znatno drugačija od načina na koji je do sada predstavljena u naučnim alatima, u svom doktorskom projektu razvila sam kvantitativne parametre koje modeli procjene rizika mogu koristiti da bi detaljnije simulirali društveno-ekonomske prilike koje omogućavaju ili sprečavaju prilagodbu. Upotrebom indikatora koji adekvatno prikazuju globalnu nejednakost u kapacitetima za nošenje s klimatskim promjenama može se izbjeći preveliko oslanjanje na prilagodbe. Realna slika mogućnosti prilagodbe sprečava potencijalno skretanje pažnje sa odgovornosti historijskih zagađivača za doprinos stanju klime i potrebe za što bržim prestankom korištenja fosilnih goriva.
U sljedećem članku bavit ću se konkretnije društvenim i ekonomskim dimenzijama koje su posebno značajne za temu nejednakog kapaciteta za prilagodbu klimatskim promjenama. Fokusirat ću se na značaj institucija i rodne jednakosti, dvije teme koje možda nemaju najočitije poveznice s klimatskim promjenama. Do tada, čitajte više o prilagodbi na klimatske promjene u nekim od studija u hyperlinkovima.
