U prethodnom članku pisala sam o prilagodbi klimatskim promjenama i nejednakosti u društveno-ekonomskim prilikama koje određuju kapacitete država ili zajednica da umanje rizik od negativnih posljedica klimatskih promjena. U ovom drugom dijelu fokusirat ću se na dva aspekta čija veza s klimatskim promjenama možda nije potpuno očita: kvalitet institucija i rodnu (ne)jednakost.
Čak i sredinom ovog stoljeća institucionalno okruženje u dosta zemalja u razvoju će kaskati u odnosu na, na primjer, zemlje članice Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD). Ovo će biti ključno za uspjeh klimatskih politika i treba se uzeti u obzir u projekcijama stanja budućih društava.
Isto tako, trenutno u svijetu više od 70% djevojčica živi u okruženju rodne nejednakosti, što se direktno odražava na njihove mogućnosti da se nose sa zahtjevnim izazovima poput zaštite od klimatskih katastrofa. Ovaj procenat bi se mogao znatno smanjiti već u narednih 10 i 20 godina, ili potpuno stagnirati – sve zavisi, naravno, od putanje razvoja.
Različiti putevi za razvoj društva
Prije toga, važno je da se kratko upoznamo sa scenarijima o tome kako bi mogla izgledati buduća društva, takozvanim Putanjama socio-ekonomskog razvoja (eng. Shared Socioeconomic Pathways). O posljedicama klimatskih promjena često govorimo u budućem vremenu. Uz pomoć kompleksnih modela koji simuliraju geofizičke veze između atmosferskih i oceanskih parametara, naučnici mogu ponuditi odgovore na pitanja kao što je: kako će izgledati globalna ili regionalna klima ako se prosječna globalna temperatura poveća za 1, 2, 3 ili više Celzijevih stepeni.
Ali da bi zaista ustanovili kako će drugačije klimatske prilike utjecati na društvo i privredu, potrebna nam je određena predstava o nekim općim karakteristikama budućih društava. Međutim, i eksperti i laici bi mogli kreirati svoju verziju društva u 2050. ili 2100. godini, što bi dovelo do bezbroj scenarija koji ne bi bili od značajne koristi niti za nauku niti za političare. S ciljem da olakšaju poređenje, grupa naučnika s univerziteta i istraživačkih instituta širom svijeta koji se bave modeliranjem klimatskih promjena usaglasila se oko pet scenarija budućeg društveno-ekonomskog razvoja. Scenariji su klasificirani prema preprekama koje određene društvene karakteristike predstavljaju za smanjenje emisija ili prilagodbu klimatskim promjenama. Ovih pet scenarija obuhvaća širok raspon mogućih “budućnosti“, tako da se mogu ispitati razlike između najboljeg i najgoreg scenarija, te onih između. Radi ilustracije, uzmimo primjer dva scenarija: scenarij održivosti i scenarij regionalnog rivalstva.
U scenariju održivosti svijet se postepeno ali odlučno okreće prema inkluzivnom razvoju koji poštuje okolišne granice. Upravljanje javnim dobrima se poboljšava, akcent je na međunarodnoj saradnji i solidarnosti, rastu ulaganja u obrazovanje i zdravstvo, a dosadašnji fokus samo na ekonomski rast se okreće u korist holističkog shvatanja ljudskog blagostanja. Kroz posvećenost postizanju ciljeva održivog razvoja, smanjuje se nejednakost kako između, tako i unutar država. Potrošnja se usmjerava prema energetskoj efikasnosti i smanjenju intenziteta upotrebe prirodnih resursa.
Druga krajnost spektra scenarija je scenarij regionalnog rivalstva i on je najgori od svih pet, zbog ogromnih izazova koje predstavlja za smanjenje emisija i prilagodbu. Zbog jačanja nacionalizma i zaštite nacionalnih interesa poput konkurentnosti i sigurnosti nauštrb međunarodne saradnje, rađaju se novi regionalni konflikti zbog kojih se većina zemalja fokusira na domaće ili, u najboljem slučaju, regionalne probleme. Umjesto cilja globalnog održivog razvoja, većina zemalja se fokusira na energetsku i prehrambenu sigurnost samo unutar vlastitih granica. Ulaganja u obrazovanje i tehnološki razvoj opadaju, ekonomski razvoj slabi, a nejednakosti su sve izraženije. Rast stanovništva je nizak u razvijenim, a izražen u zemljama u razvoju. Zbog niskog interesa za rješavanje problema vezanih za okoliš, priroda je sve ugroženija u nekim regijama.
Iako su ovdje predstavljeni kao vrlo uopćeni narativi, različite dimenzije poput rasta stanovništva, stope obrazovanja, ekonomskog rasta, urbanizacije, nejednakosti, kvantificirane su uz pomoć raznih indikatora u skladu sa opisima svakog od scenarija. Tako da svaki scenarij daje prilično kompletnu sliku stanja i stepena razvoja društva.
Recimo, u najboljem scenariju, ukupno svjetsko stanovništvo 2050. godine iznosi oko 8 milijardi i od toga je oko 25% visokoobrazovanog stanovništva, dok u najgorem slučaju ukupan broj prelazi 10 milijardi a 20% svjetskog stanovništva je još uvijek bez ikakvog formalnog obrazovanja.
Ovakve procjene postoje za ostale nabrojane faktore za cijelo 21. stoljeće. Važnost ovih scenarija leži u primjeni u modelima koji procjenjuju rizike od klimatskih promjena, o čemu sam pisala u prethodnom članku.
U svojim istraživanjima dodala sam dvije dimenzije društveno-ekonomskog razvoja koji su ključni za razumijevanje kapaciteta za nošenje s klimatskim promjenama: institucionalno okruženje te rodnu jednakost. Analize na koje ću se fokusirati u ovom tekstu su proširile spektar mogućnosti modeliranja društveno-ekonomskih aspekata klimatskih promjena, posebno zato što se bave dimenizijama koje su do sada bile zanemarene u naučnoistraživačkom svijetu, bar u kvantitativnom dijelu na koji se oslanjamo kada radimo projekcije utjecaja klimatskih promjena.
KLIMA101 NEDELJNI NEWSLETTER
Značaj snažnih institucija
Uz pristup finansijskim resursima, kvalitet institucionalnog okruženja je najvažniji činilac kapaciteta za prilagodbu klimatskim promjenama. Efikasne institucije potrebne su da bi se klimatskim politikama dao prioritet i da bi se implementirale na nacionalnim i lokalnim političkim agendama tako da lokalno stanovništvo osjeti konkretne koristi i smanji izloženost posljedicama klimatskih promjena.
S druge strane, korumpirane institucije i politički akteri mogu predstavljati ogromne prepreke kako za šire razvojne procese, tako i specifično za klimatske promjene. Snažna institucionalna okruženja te kontrola nad korupcijom su povoljni za suradnju s donatorima, koji imaju garanciju da će donirana sredstva biti efikasnije iskorištena nego u korumpiranom sistemu.
U nedavnom istraživanju o razlozima za brojne neuspjele projekte navodnjavanja u Africi, razlog nije bio nedostatak finansijskih sredstava nego visok nivo korupcije. S obzirom na nepovoljne indikatore korupcije u zemljama Zapadnog Balkana, posebno u Bosni i Hercegovini i Srbiji, korisno bi bilo skrenuti pažnju i u empirijskim studijama na povezanost ove problematike s pitanjima prilagodbe na klimatske promjene.
U kontekstu scenarija, koje sam spomenula na početku, analizirala sam institucionalne indikatore. Korištenjem statističkih metoda koje mjere razlike između zemalja i promjene unutar zemalja tokom prethodnih trideset godina, analizirala sam potencijalne putanje jačanja institucija i poboljšanja zakonodavne efikasnosti, vladavine prava i iskorjenjivanja korupcije.
U scenariju održivosti, recimo, skoro sve zemlje na svijetu bi mogle dostići visoke vrijednosti indikatora snažnih institucija do kraja 21. stoljeća. Međutim, u scenariju regionalnog rivalstva, slabo institucionalno okruženje karakterizira zemlje u kojima 2050. živi oko 3 milijarde ljudi. I na kraju stoljeća, jako mali napreci su postignuti u poređenju na scenarije održivog razvoja.
Nejednakosti između većinom bogatih zemalja sjeverne hemisfere i siromašnijih zemalja u južnoj hemisferi su itekako izražene i u trenutnom presjeku indikatora kvalitetnih institucija, i u budućim scenarijima. Kao što je prikazano na slici 1, za države poput Njemačke ili Japana, razlike između scenarija tokom 21. stoljeća su minorne. S druge strane, za većinu zemalja u Africi i Aziji, ogromne razlike postoje između scenarija jake međunarodne saradnje, pojačanih investicija u jačanje vladavine prava i iskorjenjivanja korupcije.
Nažalost, kao što se može vidjeti na primjeru Sirije, ovi scenariji ne uzimaju u obzir mogućnost izbijanja ratova ili sličnih destabilizirajućih događaja koji, naravno, nanose ogromnu štetu ne samo za karakteristike dobre vladavine, nego i za cjelokupno društveno-ekonomsko stanje.
Ukoliko se kvalitet institucija ne poboljša i korupcija se ne iskorijeni, mnoge zemlje u razvoju bi se mogle suočiti sa još ozbiljnijim problemima u budućnosti kako posljedice klimatskih promjena budu postajale intenzivnije.
Ne-tako-intuitivna veza s rodnom ravnopravnosti
Značaj rodne jednakosti za borbu protiv klimatskih promjena možda nije tako očit. Međutim, kao što je Jovana Stanković pisala u decembru prošle godine, žene su više ugrožene klimatskim promjenama nego muškarci. Međutim, izraženija ranjivost na utjecaje klimatskih promjena nije posljedica karakteristika svojstvenih ženama. Nepovoljan položaj je zapravo prouzrokovan nizom društvenih i kulturoloških faktora zbog kojih žene nemaju pristup resursima poput finansija, informacija, tehnologije, obrazovanja, samostalnog prihoda, a istovremeno su odgovorne za kućne poslove, brigu o djeci i starima.
U svom istraživanju posebnu pažnju posvetila sam indikatorima rodne nejednakosti koji se mogu koristiti u scenarijima budućeg društveno-ekonomskog razvoja. Brojčano formuliranje rodne nejednakosti je nezahvalan poduhvat, s obzirom na to da je teško, možda i nemoguće, jednim brojem obuhvatiti sve aspekte u kojima su žene i muškarci u društvu nejednaki.
Čak i mjerenje nejednakosti u plaćama, što možda zvuči jednostavno, zapravo je dosta komplicirano zbog svih faktora koji se moraju uzeti u obzir. Međutim, bilo kakva nejednakost u pristupu resursima ima posljedice ne samo za žene, nego za cjelokupno društvo, ako se sjetimo banalne činjenice da žene čine polovicu svakog stanovništva. Drugim riječima, ako je kapacitet za prilagodbu klimatskim promjenama ugrožen za polovicu stanovništva, to ima implikacije za kapacitet te cijele zemlje u borbi protiv klimatskih promjenama.
S ciljem da dizajniram prognoze koje bi bile korisne za procjenu rizika ili prednosti i nedostataka različitih strategija za borbu protiv klimatskih promjena, odlučila sam koristiti indikator koji ukazuje na „osnovne“ nejednakosti između žena i muškaraca: razliku u prosječnom broju godina formalnog obrazovanja, razliku u stopi zaposlenosti, te stope smrti pri porodu i stope trudnoće među tinejdžerkama, kao dvije mjere koje jedinstveno oslikavaju zdravlje žena u nekom društvu i nemaju pandan za muškarce.
Korištenjem sličnih tehnika spomenutih u osvrtu na institucije, napravila sam procjene mogućih putanja rodne nejednakosti za svaki od pet scenarija društveno-ekonomskog razvoja. Ako pogledamo rezultate već za 2030. godinu na slici 2, ogromni napreci mogu se postići u scenariju održivost: za djevojčice do 15 godina, od današnjih oko 70% izloženih ovom „osnovnom“ tipu rodne nejednakosti, putanjom značajno povećanih ulaganja u obrazovanje i zdravstvo, ovaj broj se može smanjiti na oko 25%. S druge strane, u scenariju regionalnoj rivalstva, ovaj bi procent mogao stagnirati ili se i povećati zbog rasta stanovništva u zemljama posebno pogođenim nejednakosti, bar po mjeri ovog indikatora.
Zašto je ovo važno?
Izvještaj Međuvladine komisije o procjeni promjena klime (IPCC) iz 2018. upozorio je na već vidljive razlike u utjecajima klimatskih promjena pod scenarijima zaustavljanja rasta prosječne globalne temperature na 2 °C umjesto 1.5 °C. Učestaliji toplotni valovi, suše, poplave, te druge ekstremne vremenske prilike mogli bi biti vidljive već sredinom stoljeća. Zemlje koje su najizloženije a ovim događajima uglavnom se istovremeno suočavaju sa zahtjevnim razvojnim ciljevima i jačanjem kapaciteta za borbu s klimatskim promjenama.
Uzročno-posljedične veze između, recimo, investicija i međunarodne saradnje i poboljšanja društveno-ekonomskih prilika, bilo u polju jačanja institucija ili postizanju rodne jednakosti, vjerovatno zvuče očito. Međutim, važno je uzeti u obzir da ove veze – čak i ako su potpuni no-braineri – trenutno ne uzimamo u obzir u procjenama mogućih šteta od klimatskih promjena, jer ne znamo kako bi društveni parametri ovog tipa mogli izgledati u budućnosti. Ali, upotrebom scenarija možemo ispitivati razna „šta-ako“ pitanja u 2030, 2050. itd. i porediti ih s procjenama promjene klime.
Ovakav integrativni pristup analizama buduće klime i društava relevantan je za odabir strategija uz pomoć kojih ćemo se globalno i lokalno boriti protiv klimatskih promjena. Očekivanja koja postavljamo za politike prilagodbe klimatskim promjenama bit će realistična samo ako budu zasnovana na detaljnim prikazima budućih kapaciteta za prilagodbu. Ovo je posebno važno naglasiti u kontekstu očekivanja koja imamo za mnoge zemlje u razvoju koje su najizloženije klimatskim promjenama. Njihovi prioriteti mogu istovremeno biti, na primjer, jačanje zdravstvenog sistema i gradnja obalne zaštite od rasta nivoa mora. Iako se nekad generalni razvojni ciljevi i zaštita od utjecaja klimatskih promjena predstavljaju kao simbioza, isto tako bi mogli biti i konkurencija.
U svojim istraživanjima koristila sam egzaktne podatke da ukažem na to da procesi poput iskorjenjivanja korupcije, jačanja vladavine prava ili postizanja rodne ravnopravnosti traju decenijama, ali da postoje načini i da se ubrzaju. Scenariji ukazuju i na postojanje mogućih krajnjih limita za jačanje kapaciteta potrebnog za nošenje s klimatskim promjenama. Ovo je posebno očito u scenarijima gdje umjesto multilateralizma i međunarodne saradnje, jača nacionalizam i okretanje nacionalnim i regionalnim interesima.
Vlade širom svijeta pokazuju značajno razumijevanje za tranziciju prema održivim izvorima energije u industriji i upotrebi fosilnih goriva, s očekivanjima da tim procesima treba dovoljno vremena da bi bili što bezbolniji za privredu i aktere koji na različite načine ovise od, recimo, proizvodnje uglja. Kao što prihvaćamo da se veliki zagađivači neće promijeniti preko noći, isto tako moramo uzeti u obzir da zemlje koje su posebno izložene klimatskim promjenama, neće tako brzo steći kapacitete da se s njima nose. Ovo jasno pokazuje da su potrebni dodatni procesi međunarodne podrške za one najranjivije, ali isto tako naglašava i činjenicu da nema ni izgovora ni alternative za urgentno i drastično smanjenje emisija štetnih gasova.
