Pipa Galop: Velike su razlike u napretku energetske tranzicije u regionu, Srbija negde u sredini

Pipa Galop je stručnjakinja za energetiku u Jugoistočnoj Evropi u sklopu mreže CEE Bankwatch. Sa njom smo razgovarali o tome kako ovi prostori napreduju u energetskoj tranziciji – od Srbije preko Bosne i Hercegovine do Crne Gore i Severne Makedonije

30/06/2023 autorka: Jelena Kozbašić
0

Nije nepoznanica da naš region ne predstavlja blistav primer energetske tranzicije.

Ali koliko zaista u razvoju obnovljivih izvora zaostajemo u odnosu na Evropsku uniju? Kako se međusobno poredimo i da li je neka od zemalja Zapadnog Balkana znatno naprednija nego komšije? Naposletku, hoće li najavljeni porez na proizvode sa visokim emisijama ugljen-dioksida ubrzati ovdašnje napuštanje uglja?

Odgovore na ova pitanja potražili smo od Pipe Galop iz mreže CEE Bankwatch, koja ima preko 15 godina iskustva na poziciji stručnjaka za energetiku u Jugoistočnoj Evropi.

Iz perspektive zakona, u kojoj zemlji Zapadnog Balkana je najlakše izgraditi solarnu elektranu ili vetropark, a u kojoj najteže?

Teško je dati jasan odgovor, zato što je situacija vrlo dinamična. Što se tiče vodeće zemlje, Severna Makedonija je 2018. uvođenjem aukcija u zakonodavstvo otvorila put za postizanje 144 MW instalisanih solarnih fotonaponskih sistema do kraja 2022. To je još uvek premalo, ali je više od bilo koje druge zemlje u regionu.

Albanija je, nakon što je se predugo oslanjala isključivo na hidroenergiju, poslednjih godina promenila zakonodavstvo kako bi podržala solarnu energiju i vetroelektrane, ali rezultati još nisu vidljivi. Aukcije je uvela u zakonodavstvo već 2017. godine, održala je tri solarne aukcije i održava aukciju za vetropark, a još uvek nema instalisane vetroelektrane i ima samo 23 MW solarnih fotonapona. To bi se uskoro moglo promeniti jer je u toku izgradnja solarne elektrane snage 140 MW, i u martu ove godine je donesen novi zakon o obnovljivim izvorima energije.

Sa druge strane spektra, Federacija Bosne i Hercegovine nema sveobuhvatni prostorni plan; trenutno nema program podsticaja za nove obnovljive izvore; još nisu promenili zakon o prostornom uređenju kako bi se omogućilo elektroničko izdavanje dozvola, tako da se svaki postupak i dalje mora sprovoditi na papiru; a svaki kanton ima različita pravila o koncesijama za solarnu energiju i vetroelektrane. Stoga se može očekivati da je razvoj solara i vetroenergije u Federaciji gotovo ravan nuli. Međutim, postoje tri vetroelektrane u pogonu, ukupne snage 135 MW – što je više od bilo koje druge zemlje na Zapadnom Balkanu osim Srbije.

Srbija i Republika Srpska su negde u sredini – usvojeni su novi zakoni o obnovljivim energije ali još nije završeno usvajanje podzakonskih akata, dok Kosovo i Crna Gora tek sada rade na novoj legislativi.

Razlike između zemalja u regionu bi u načelu trebalo da budu prilično male zato što sheme podsticaja za obnovljive izvore energije i postupci izdavanja ekoloških dozvola, zbog Ugovora o energetskoj zajednici, moraju biti u skladu sa zakonima EU-a. 

Međutim, sve vrste faktora – ne samo pravna nego i politička nestabilnost, stečeni interesi, problemi distributivne mreže, nedostatak kvalifikovanog osoblja i mnogi drugi – stvaraju prilično velike razlike u njihovom napretku.

Ako želite da pročitate više o tome kako stoji Zapadni Balkan po pitanju podsticaja za OIE:

Juče, 29. juna, organizacija CEE Bankwatch objavila je pregled napretka obnovljivih izvora u našem regionu sa posebnim fokusom na podsticaje. Publikacija je dostupna OVDE.

Koliko je razvoj obnovljivih izvora komplikovaniji i vremenski iscrpniji u Srbiji nego u zemljama Evropske unije? Prema vašem mišljenju, šta bi država najpre trebalo da uradi kako bi se energetska tranzicija ubrzala?

Direktno poređenje je teško jer se situacija često menja. Ipak, na samom početku, treba napraviti razliku između poželjne i nepoželjne brzine.

Poželjna brzina znači npr. da su procedure racionalne, jasne i efikasne – da se za sve dozvole može prijaviti online, da institucije ne traže nerelevantne dokumente više puta i da imaju dovoljno kvalifikovanog osoblja. Sa druge strane, nepoželjna brzina je kada se za potencijalno štetni projekat preskoči procena uticaja na životnu sredinu i/ili učestvovanje javnosti, ili kad se postupak prebrzo i nekvalitetno sprovodi.

Izmene u Direktivi o obnovljim izvorima energije, usvojene 2018. godine, uključuju odredbe da za sve dozvole mora da postoji mogućnost ishodovanja online i da čitav postupak ishodovanja ne sme da traje duže od dve godine. Članice EU su bile u obavezi da transponuju te odredbe do jula 2021. godine. Izgradnja solarnih elektrana i vetroparkova se značajno ubrzala tokom 2022. ali je teško reći koliku ulogu u tome je igralo zakonodavstvo, a koliku energetska kriza.

Dve godine za ishodovanje dozvole možda zvuči kao dug period, ali treba razlikovati mala postrojenja poput solarne elektrane na krovu od većih elektrana kao što su vetroparkovi. Za solarni krov je dve godine apsolutno previše, pa je za takve elektrane EU nedavno uvela nova pravila – nisu potrebne građevinske dozvole i procedure za ishodovanje drugih dozvola ne smeju biti duže od tri meseca.

Ali za vetropark je dve godine zapravo jako kratak rok kada se uzme u obzir da istraživanje biodiverziteta, pre studije uticaja na životnu sredinu, treba da potraje četiri godine, a ne samo nedelju-dve. 

Ne smemo zaboraviti da termin ‘obnovljivi izvori energije’ pravno gledano uključuje i hidroelektrane i elektrane na biomasu pod ođređenim uslovima, pa bilo koji pokušaj da se preskoči učestvovanje javnosti može završiti na sudu ili na ulicama. Dakle, Srbija treba da radi na dostizanju poželjne brzine za prostorno planiranje i ishodovanje dozvola, ali istovremeno i poboljšati učestvovanje javnosti i procene uticaja na životnu sredinu.

Još jedna velika razlika između EU i Srbije jeste političko opredeljenje. Već nekoliko godina Srbija nema relevantnu energetsku strategiju, ministri nadležni za energetiku se često menjaju i vlada nije spremna reći kako će izgledati energetska tranzicija, kada će zatvoriti termoelektrane i rudnike i kako će osigurati životne uslove za ljudi koji su pogođeni tim postupkom. Nacionalni energetski i klimatski plan predstavlja priliku da se napokon odgovori na ova pitanja ali u nacrtu, koji je trenutno na javnom uvidu, nažalost sve ostaje nejasno zato što ne sadrži dugoročne ciljeve.

Koja zemlja regiona najbrže napreduje na svom putu ka neto nultim emisijama, a koje zemlje kaskaju?

Pre tri godine nije bilo dileme – Crna Gora i Severna Makedonija su najbrže napredovale jer su odustale od planova za izgradnju novih termoelektrana na ugalj i okrenule su se prema obnovljim izvorima. Severna Makedonija je takođe obećala da će zatvoriti termoelektrane na ugalj do 2027. godine. Danas je mnogo teže reći koje su vodeće zemlje.

Severna Makedonija je tokom energetske krize potrošila više od 400 milion evra na podršku za energetski sektor. Većina novca je zapravo poslužila za subvencionisanje fosilnih goriva i vraćanje u život TE Oslomej na ugalj i TE Negotino na mazut. Dodatno, planira se povećanje uvoza gasa preko novog gasovoda iz Grčke. Kad se toliko troši na fosilna goriva, pitanje je koliko će sredstava i ljudskih resursa ostati za tranziciju.

Crna Gora je nažalost takođe stagnirala: TE Pljevlja radi nelegalno od 2020. i još se ne zna kad će se zatvoriti. Pre dve godine vlada je najavila zatvaranje 2035. ali ne verujem da će tako dugo raditi. Ono što dobro napreduje je program Elektroprivrede Crne Gore, Solari, za instalisanje solarnih panela na krovima. Veći projekti solara i vetra uglavnom tapkaju u mestu poslednjih par godina, i vlada još nije objavila ni nacrt Nacionalnog energetskog i klimatskog plana.

Srbija i Bosna i Hercegovina su donekle napredovale u poboljšanju pravnog okvira za obnovljive izvore energije, ali nijedna od ove dve države nema ažuriranu energetsku strategiju. Povrh toga, Srbija još gradi Kostolac B3 i u nacrtu prostornog plana postoji nekoliko novih termoelektrana na ugalj, dok Bosna i Hercegovina nije još zvanično odustala od TE Tuzla 7, TE Ugljevik III i TE Gacko II.

„Sve zemlje moraju da izbegnu da ih zavede gas koji nikako nije tranziono, nego fosilno gorivo – i to vrlo skupo, i finansijski i politički”

Pipa Galop

O Albaniji smo već pričali, ali treba dodati da je u planu izgradnja gasne infrastrukture, što smatramo krajno pogrešno u doba kada treba da se smanji potrošnja fosilnih goriva, a ne obrnuto.

Ove godine na Kosovu usvojena je nova energetska strategija koja napokon definiše smer razvoja. Pozitivno je da je strategija konkretna i realna što se tiče vetroparkova i solarnih elektrana, a problematično što se planira ulaganje 120-240 milion evra na modernizaciju termoelektrane Kosovo A. Neshvatljivo je trošiti toliko novca na postrojenje čiji najmlađi blok ima 48 godine.

Dakle, ne postoji jedna zemlja koja jasno vodi, ali postoji nekoliko primera dobre prakse, npr. program Solari iz Crne Gore ili razvoj solarnih elektrana na starim rudnicima u Severnoj Makedoniji. Sve zemlje treba mnogo više da rade na energetskoj efikasnosti i poboljšanju distributivne mreže, a moraju da izbegnu da ih zavede gas koji nikako nije tranziono, nego fosilno gorivo – i to vrlo skupo, i finansijski i politički.

Novi projekti u sektoru gasa, vredni 3,5 milijardi evra, ugrožavaju energetsku tranziciju u Srbiji i regionu

Da li su vas pri posetama Zapadnom Balkanu oduševili pojedini projekti obnovljivih izvora, bilo kapacitetima, bilo implementacijom nekih novih tehnologija?

Iako nisam još bila u poseti, intrigirana sam projektom u Prištini, u sklopu kojeg će se solarni paneli koristiti za daljinsko grejanje. To je prvi korak u sistemu grejanja koji inače radi na ugalj. Rešenje nije sveobuhvatno, ali je veoma inovativno.

Takođe sam impresionirana ranije pomenutim programom Solari u Crnoj Gori s obzirom na to da vidim koliko brzo napreduje. Do aprila ove godine, na krovovima više od 1.500 domaćinstava i preduzeća postavljeno je 17 MW solarnih panela.

Da li je borba protiv malih hidroelektrana na Zapadnom Balkanu uspešno okončana?

Jedan od glavnih pokretača cunamija malih hidroelektrana bile su takozvane fid-in tarife, koje su osigurale stalne prihode za proizvođače, bez obzira na cene električne energije na tržištu. Zbog otpora javnosti i pravila EU o subvencijama za obnovljive izvore energije, Srbija i druge zemlje u regionu su morale da menjaju zakonodavstvo, tako da se sada u Srbiji npr. fid-in tarife nude samo za jako male hidroelektrane, manje od 500 kW, a u Republici Srpske manje od 150 kW, dok u Crnoj Gori i na Kosovu za nova postrojenja uopšte nema.

Mislim da su zbog toga male hidroelektrane mnogo manje zanimljive za investitore nego što su bili pre nekoliko godina. Takođe postoje i druge inicijative poput zabrane izdavanja energetskih dozvola za male hidroelektrane u Federaciji BIH, koje su rezultat dugotrajne borbe.

Međutim, Severna Makedonija i Albanija iz nekog razloga još nisu odustale od izdavanja fid-in tarifa za nove male hidroelektrane, tako da tamo i dalje postoji problem. U periodu od 2020. do 2022. svedočili smo da je u svim zemljama, osim na Kosovu, izgrađeno još nekoliko malih hidroelektrana. Nadam se da su to samo zaostavštine pređašnjeg sistema ali to ćemo videti tek naredne godine.  

Nedavno je CEE Bankwatch Network objavio izveštaj Uskladiti ili zatvoriti. Koji su glavni nalazi? Šta su uopšte posledice po poslovanje termoelektrana koje prekoračuju dozvoljeno zagađenje? 

U 2022. godini smrtonosno zagađenja vazduha iz termoelektrana na ugalj na Zapadnom Balkanu se povećalo u poređenju sa 2021. godinom – umesto da se smanji – za sve tri regulisane zagađujuće materije: sumpor-dioksid, praškaste materije i azotne okside. Po prvi put, ukupne dozvoljene vrednosti za azotne okside su premašene.

Emisije sumpor-dioksida iz termoelektrana koje su uključene u Nacionalne planove smanjenja emisija (NERP) u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Severnoj Makedoniji i Srbiji i dalje su bile 5,6 puta više od dozvoljenih.

U Srbiji, emisije sumpor-dioksida iz NERP postrojenja još uvek su 4,8 puta veće od dozvoljenih. Dugotrajni prekršitelj, termoelektrana Kostolac B, nastavio je masovno probijati ograničenja uprkos tome što ima ugrađenu opremu za odsumporavanje. Ova termoelektrana ispustila je preko četiri i po puta više sumpor-dioksida od dozvoljenog. Još uvek nije jasno jesu li za to krivi tehnički problemi ili se radi o pokušaju Elektroprivrede Srbije da uštedi novac i poveća proizvodnju.

„Nije mi jasno kako ministri nadležni za životnu sredinu i zdravlje na ovim prostorima mogu da podnesu svoju savest”

Pipa Galop

Uz kršenja NERP-a, sve tri zemlje Zapadnog Balkana s termoelektranama na ugalj krše i odredbu o ograničavanju radnog vremena – uključujući Srbiju. Crnogorska termoelektrana u Pljevljima radi ilegalno od kraja 2020. kada je premašila dodeljenih 20.000 sati dopuštenih nakon 1. januara 2018. U 2022. pridružili su mu se blokovi Tuzla 4 i Kakanj 5 u Bosni i Hercegovini, kao i srpska termoelektrana Morava. Sva postrojenja nastavljaju s radom.

Sekretarijat Energetske zajednice pokrenuo je brojne postupke protiv zemalja, ali to do sad nije bilo dovoljno da posrami vlade da deluju. Prošle nedelje, RERI i Bankwatch podneli su novu žalbu u vezi sa nezakonitim radom termoelektrana Morava.

Nažalost, izgleda da ćemo promene videti kao rezultate CBAM-a koji uvede EU, pre što ih vidimo kao rezultat pravosuđa zemalja Zapadnog Balkana.

Smrtonosno zagađenje vazduha iz termoelektrana na ugalj na Zapadnom Balkanu se povećalo tokom 2022.

Svakako, pored klime, bitan razlog za napuštanje fosilnih goriva na našim prostorima je i zdravlje stanovništva. Koliko, prema vašim poslednjim podacima, ljudi godišnje umre na Zapadnom Balkanu usled zagađenja iz termoelektrana na ugalj? Kako biste opisali ove brojke?

Zajedno sa kolegama iz udruženje CREA, izračunali smo da su od 2018. do 2020. termoelektrane na ugalj iz Zapadnog Balkana prouzrokovale preuranjenu smrt najmanje 19.000 osoba. Od tih 19.000 smrti, najmanje 12.000 su nastale kao direktan rezultat prekoračenja dozvoljene emisije – dakle apsolutno nepotrebno.

Iskreno, nije mi jasno kako ministri nadležni za životnu sredinu i zdravlje na ovim prostorima mogu da podnesu svoju savest, znajući da je njihov nerad doveo do toliko smrti, toliko bola i bolesti.

KLIMA101 NEDELJNI NEWSLETTER

Ove godine počinje CBAM, kao i prvi period izveštavanja. Kakve će to posledice imati po Srbiju, a kakve po druge zemlje u regionu?

CBAM je pretnja za elektroprivrede Zapadnog Balkana, ali to je istovremeno i prilika da se energetska tranzicija konačno ubrza i da se osigura da zagađivači počnu plaćati. U elektroenergetskom sektoru očekujemo da će CBAM rezultovati padom izvoza sa Zapadnog Balkana, što će staviti pod pritisak proizvođače električne energije iz uglja, jer na domaćem tržištu mogu prodavati samo po nižim cenama.

Zemlje Zapadnog Balkana treba da deluju sada kako bi izbegle plaćanje CBAM-a, koja će započeti 2026. To mogu učiniti uvođenjem vlastite sheme trgovanja emisijama ugljen-dioksida uz cene koje su ekvivalentne EU sistemu. Postupak uvođenja treba hitno da počne i da teče postupno, inače će to biti preveliki šok za elektroprivrede. Na taj način zemlje mogu prikupiti sredstva koja će koristiti za unapređenje energetske tranzicije.

Čak i uz relativno nisku cenu ugljen-dioksida od 50 evra po toni, zajedno s Green Tank-om iz Grčke, izračunali smo da bi Zapadni Balkan mogao prikupiti 2,5 milijardi evra godišnje. Taj novac bi se mogao iskoristiti za podsticanje uštede energije, toplotne pumpe, obnovljive izvore energije ili poboljšanja distributivne mreže.

Komentari (0)

OSTAVI KOMENTAR